Samosažaljivi pisac zamalo je pleonazam, baš kao i samosažaljivi čovjek. Svi mi skloni smo vjerovati da su nas Bog, sudbina, obitelj ili prijatelji zakinuli, da smo dali nesebično i puno, a primili škrto i malo. Kako su književnici tankoćutnija čeljad od prosjeka, to je i razumljivije da su skloni podvlačenju crte ispod svojih karijera i fiksiranju svoga položaja na imaginarnom zemljovidu naše literatura te da ih rezultati takvih inventura počesto mogu uznemiriti. Razlog? Jednostavno, oni duboko vjeruju da zaslužuju puno više svega: pohvalnih kritika, prestižnih nagrada, prodanih primjeraka, ponuđenih sinekura… One najambicioznije najsnažnije pogodi činjenica da još uvijek nisu primljeni u HAZU, a sva je prilika da nikada i neće, jer godine prolaze, vremena je sve manje, a s njima i šansi da ih establišment primijeti već jednom.

Jedan je od takvih i Josip Bepo Peraica, splitski pisac koji spletom grotesknih okolnosti konačno osvješćuje činjenicu da je skoro cijeli život potratio pišući ispod ili iznad radara matične kulture, većinski ignoriran, da će čak i njegova smrt proći nezamijećeno, dok mnoge kolege, po njegovu dubokom uvjerenju, redom mediokriteti i bezveznjaci, uživaju u reputaciji besmrtnih klasika i pokretnih spomenika kulture. Od pomisli na to obuzet će ga prvo očaj, a potom i bijes. Ta zapaljiva kombinacija pokrenut će dramski zamašnjak i nevoljenog pisca pretvoriti u otimača cijelog Razreda za književnost.

Ivica Ivanišević napisao je paprenu satiru o krvnoj slici naše kulture, ali i čitavoga društva, ispripovijedanu tečno, s njemu svojstvenom lakoćom, uz puno autoironije i humora.