Borivoj Radaković ušao je u književnost u tzv. ozbiljnim godinama, gotovo na pragu petoga desetljeća života, ali kad je to učinio bilo je jasno da je riječ o izgrađenom i samosvjesnom autoru, piscu definiranih estetskih i političkih stavova koji je vrstan poznavatelj jezika, ne libi se literarne provokacije i društvene kritike i spreman je na različita poigravanja tekstualnim materijalom.

Roman predstavlja priču o tridesetsedmogodišnjem Zagrepčaninu Bori, smještenu na prijelazu iz 1987. u 1988. godinu, koji se zbog zasićenja društveno-političkom situacijom u Jugoslaviji odlučuje na put u London, ali se nakon nekog vremena ipak vraća zavičaju, u Zagreb … U ovom romanu prvi put su se pojavili hrvatski fudbalski navijači, i to onakvi kakvim ih danas znamo, sirovi i ispunjeni idealima uz koje se spremno umire.

"U svojoj afirmativnoj kritici Radakovićeva romana Sjaj epohe Igor Mandić je na jednome mjestu zaključio da je to djelo sjajno etablirano u suvremenost i da stoga nije trenutačno. Iako se na prvi pogled može doimati kontradiktornom, s tom se mišlju uistinu lako složiti. Riječ je o posljednjim danima društva na umoru, o kraju Jugoslavije čije je metastaze Radaković detektirao i prije ratnog hropca nakon kojega su svima postale poznate. Stoga je u romanu osobito zanimljivo pratiti Borina stajališta vezana uz pitanja osobnog, ali i nacionalnog identiteta, pacifizma, kozmopolitizma, multikulturalnosti, kao i kratkotrajnu, ali znakovitu evaziju od domicilne kulture." (Saša Stanić)