Novelističkom zbirkom "Ruke", Marinković se afirmirao ne smo kao vrstan novelist, nego njome postaje europsko antologijsko novelističko ime. Inače, njegove realistički strukturirane novele tematiziraju provincijalni život na rodnom otoku, ali predstavljaju i psihološko analitičku kratku prozu u kojoj se bavi sukobima u čovjeku i društvu, otkrivajući u pojedinačnim sudbinama kolektivno stanje duše.

"Malograđanska mediteranska sredina, svijest drastičnih mentaliteta te neskriveni autorski otpor, prepun razorne ironije usmjerene prema onima koji pred oči intelektualca redovito serviraju svoje ne nepromijenjene dijagnoze, nesposobnosti skrivene pod maskom, pokazali su se kao vrlo korisna građa piscu koji je pretvarajući viđeno u tekst neskriveno priznavao i upisivao strah kao posebnu vrijednost u traganjima za odgovorom na pitanje Zbog čega se uopće piše", ističe Julijana Matanović u pogovoru pišući o marinkovićevskom tipu istinske umjetnosti.